Autor dr. Almir Fatić

 Prenosi se da je Sufjan ibn Abdillah es-Sekafi, r.a., rekao: „Jednom sam kazao: ‘Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu o čemu nikoga neću pitati poslije tebe (ba’deke) (a u hadisu koga prenosi Ebu Usame kaže se: gajreke – osim tebe).’
Muhammed, s.a.v.s., odgovorio mu je: ‘Reci: Vjerujem u Allaha, pa ostani ustrajan u tome!’“ (Muslim, 159)
Iz ovog kratkog ali sadržajnog hadisa mnogo se spoznaje. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ovim hadisom kao da otkriva suštinu vjere islama: vjeruj u Allaha, dž.š., i ostani ustrajan u tome, tj. uvijek, a ne samo ponekad, slušaj ono što ti On, Uzvišeni, i Njegov Poslanik, s.a.v.s., zapovijedaju.
Ustrajnost u vjerovanju i djelovanju Pojam ustrajnosti odnosi se na vjerovanje, čiji je vrhunac spoznaja Uzvišenog Allaha, i na djelovanje, odnosno činjenje dobrih djela, gdje se kao ideal postavlja pravda i izbjegavanje bilo kakve krajnosti. Na ovakvo shvatanje pojma ustrajnosti ukazuju brojni ajeti časnog Kur’ana. Na vrlo upečatljiv način o tome govori se u 30. ajetu sure Fussilet (Objašnjenje): „Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’ pa poslije ustraju u tome (summe’stekamû) (...)“

 Autor dr. Almir Fatić

Stotinu pet puta u Kur’anu spominje se riječ er-rizk u različitim oblicima i različitim značenjima. Značenjsko polje ove riječi veoma je široko (njezino osnovno značenje je opskrba ili nafaka). To najbolje vidimo iz činjenice da su semantičari Kur’ana iznašli deset različitih značenja riječi rizk u Kur’anu. Naprimjer, rizk u trećem ajetu sure el-Bekare znači „davanje“; u dvadeset i petom ajetu ove sure rizk znači „hrana“; u trideset i sedmom ajetu sure Ali’Imran rizk je „voće“; u stotinu dvadeset i sedmom ajetu iste sure rizk je „nagrada“; u stotinu trideset i prvom ajetu sure Taha rizk je „džennet“; u petom ajetu sure el-Džasije rizk je „kiša“ i tako dalje. Na temelju ovoga zaključujemo da pojam rizk u Kur’anu ima veoma razuđeno značenje: od konkretnog materijalnog pa sve do duhovnog značenja najvišega reda. Nadalje, iz velikog broja kur’anskih ajeta u kojima se spominje ova riječ spoznaju se najbitnije istine u vezi s ovom velikom tajnom života i ljudske sudbine.

Musliman svoje vjerovanje, svoju pripadnost islamu i muslimanskome ummetu, svakodnevno i neprestano dokazuje svojim dobrim djelima i odnosom prema drugim muslimanima, ostalim ljudima i svemu stvorenome. Naime, nije dovoljno samo znati i spoznati ono što je dobro i ono što je zlo. Pored toga, ili uz to, dobro treba htjeti, usvojiti, prihvatiti, prakticirati i s drugima podijeliti, a zlu se odlučno i snažno suprotstaviti. A ovo neizostavno podrazumijeva činjenicu odgoja (edeba) kao nezaobilaznog faktora u životu svakog muslimana i muslimanke koji započinje od najranijih dana i traje sve do kraja života.Kur’an nas je podučio da je čovjeku olakšano činiti dobro, odnosno da Uzvišeni Allah pomaže i voli dobročinitelje. Dakle, potrebno je samo htjeti činiti dobro. Zapravo, dobro je u temelju samoga imana i njegov nerazdvojivi dio. Ili, svi islamski ibadeti, propisi i odredbe, u krajnjoj liniji, smjeraju da čovjeka usmjere ka dobru i činjenju dobra te popravljanju i poboljšanju sveukupnih ljudskih odnosa.

Priredili: dr. Almir Fatić i hfz. Nedžad Ćeman

Već duže vrijeme postavlja se pitanje da li upotreba tespiha ima utemeljenje u sunnetu, pa sam u ovoj fetvi sabrao hadise i predaje (esere) koji se odnose na za ovu temu, a Allah je dovoljan pomagač. Ibn Omer, r.a., je rekao: „Vidio sam Vjerovjesnika, a.s., kako tespih čini svojim prstima“ (Ibn Ebi Šejbe, Ebu Davud, Et-Tirmizi, En-Nesa'i i El-Hakim, koji drži da je ova predaja vjerodostojna).

Šta je to u čovjeku što ga navodi na gordost, oholost ili hvalisanje?! Zašto se čovjek oholi i uzdiže!? Zar čovjek zaboravlja od čega je stvoren i kako završava svoj dunjalučki život?! Zar zaboravlja ove svakodnevno vidljive istine o njegovom ovozemaljskom početku i kraju?! Jesmo li zaboravili šta je to plemenita vrlina skromnosti ili poniznosti?! Koliko smo posvećeni ovoj vrlini u vrijeme sveopće materijalizacije i posvemašnje obezduhovljenosti?!

Ljubav prema Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova, jeste temelj ljudske pokornosti i robovanja. Ona je i prethodnica, i pratilja, i rezultat pokornosti i iskrenog robovanja prema Onome Koji jedino zaslužuje našu istinsku ljubav. Ljubav prema Uzvišenom Gospodaru, Kojem dugujemo život, zdravlje, imetak, evlade ili, jednom riječju, sve što imamo, samo je naša „uzvratna ljubav“ na neizmjernu ljubav koju Gospodar ima prema nama, Svojim robovima i svim ljudima, zapravo prema svemu stvorenom. Jer bez Božije Ljubavi, bez plemenitosti i darežljivosti Rahmana i Rahima, mi ne bismo ni znali za sebe; ovoga svijeta i njegovih ukrasa ne bi ni bilo! Dakle, svijet je proistekao i počiva na Božanskoj Ljubavi. Veli se, s pravom, da je ljubav pokretačka i motivirajuća sila koja počiva u osnovi svega stvorenoga. Ljubav prema Allahu, dž.š., nužno podrazumijeva spoznaju Njega i znanje o apsolutnoj ovisnosti o Njemu kao našem Rabbu – Odgajatelju i Uzdržavatelju – te svijest o neprestanim i neizbrojivim Njegovim blagodatima koje nam svaki momenat pristižu i život čine radosnim. Ljubav je – vele znalci islama – plod i rezultat spoznaje, i ona je jaka ili slaba onoliko koliko je slaba ili jaka spoznaja, tako da tamo gdje nema spoznaje nema ni ljubavi. Vrijednost spoznaje nečega se mjeri prema vrijednosti onoga što se spoznaje, a budući da spoznaja Allaha, dž.š., predstavlja najveću moguću spoznaju, onda je i ljubav prema Allahu, dž.š., najuzvišenija i najplemenitija ljubav.

 "O Sljedbenici Knjige! U vjeri svojoj ne pretjerujte, a o Allahu drugo osim Istine ne govorite! Doista je Mesih Isa, sin Merjemin, samo Allahov poslanik i Riječ Njegova! On je tu Riječ Merjemi predao, i život Isau dao. Pa u Allaha i Njegove poslanike vjerujte! I "Trojica su!" - ne govorite! Prestanite, bolje vam je! Samo je Allah Bog jedini, slavljen nek' je, zar da On dijete imadne?! Njemu pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. A Allah kao zaštitinik dovoljan je." (En-Nisa, 171)